Quebec, Canada

Quebec, Canada (11.-22.08.2011.)

Kako bi ispričali ovu priču u cijelosti, moramo se vratiti unatrag 4 godine, kada je Nino Veličkovski, umjetnički direktor tamburaškog festivala u Kumanovu (Makedonija), uz ostale članove KUMANOVSKIH TAMBURAŠA (sjajnog orkestra, već nekoliko puta spomenutog na našim stranicama), odlučio pozvati i naš orkestar.

Na tom istom festivalu primijetio nas je dirigent državnog mandolinskog orkestra Skopje, prof. Ramadan Šukri, i preporučio nam sudjelovanje na festivalu u organizaciji EUROCHESTRIES asocijacije, sa sjedištem u Francuskoj. Pretražujući njihove stranice, možemo vidjeti da postoje već 21 godinu, i da okupljaju omladinske orkestre klasičnog profila. Uspješan predsjednik je gospodin Claude Revolt, sa kojim smo odmah stupili u korespodenciju, i ponudili gostovanje našega orkestra na jednom od festivala u organizaciji njihove asocijacije. Poslali smo video materijal našega orkestra koji je bio dobitna vizit karta za učlanjenje našega orkestra u članstvo vrlo kvalitetnih orkestara iz cijeloga svijeta.

Na festivalu u Francuskoj pokrajini Charente Maritime, gdje smo u srpnju 2oo8. Godine proveli nezaboravnih 14 dana, zainteresirali smo gospodina Laurent Bretona, direktora festivala u kanadskom gradu Quebecu, te smo dobili poziv za sudjelovanje na istom.

Kako je taj poziv predstavljao veliku čast i izazov, odlučili smo ga prihvatiti, unatoč velikim materijalnim troškovima koje taj projekt zahtijeva.

U svim tim kontaktima nesebično nam je pomagala gospođa Keti Kamenar, prevoditeljica sa Francuskog jezika, divna i komunikativna osoba, koja se sjajno uklopila u naš ansambl.

Problema u organizaciji puta nije nedostajalo; od materijalne logistike, do organizacije prijevoznika, i svih nuspojava koje prate ovakav veliki projekt.

Veliki problem nam je predstavljao prijevoz instrumenata (dobronamjerno upozorenje svima koji se spremaju na sličan put): naime, avio prijevoznik AIR FRANCE nije prihvatio naše zamolbe za prijevoz teških instrumenata – 2 berde i 2 čela, pa smo iste morali potražiti od naših prijatelja tamburaša u Kanadi. Veza nam je bio gospodine BOŽO POTOČNIK, kome ovim putem iskreno zahvaljujemo na brzim i konkretnim kontaktima sa osobama tamburaškog miljea u Kanadi, a koje mi do ove turneje nismo poznavali. U rješenju ovih naših problema pomogli su nam gospoda: Željko DJERGAN, umjetnički voditelj nekoliko američkih i kanadskih ansambala, prof. Mark ŠPIŠIĆ, dirigent začuđujuće, za kanadske egzotične prostore, kvalitetnog THE MARK ŠPIŠIĆ TAMBURA ORCHESTRA, te Jeanne VALETIĆ iz folklornog društva SLJEME u Torontu. Zahvaljujući dobrim ljudima, koji su nepoznatom orkestru iz Hrvatske svesrdno priskočili u pomoć, riješili smo i taj problem, i bili spremni za daleko i neizvjesno putovanje.

U pripremi ovoga gostovanje pojavio nam se još jedan problem: Festivalski odbor u Quebecu prihvaća orkestre koji sudjeluju na festivalu, 12.o8., a naš let bio je zakazan za 11.o8. Za taj dan razlike morali smo sami snositi troškove (kao i put autobusom od Montreala, gdje je avion sletio, do Quebeca). Kako bi ublažili nove ‘materijalne boli’ stupili smo u kontakt sa Hrvatskom katoličkom misijom u Montrealu. Fra Jozo Grubišić, uz svesrdnu pomoć članova crkvenoga vijeća (glavna uloga: Gabrijela Arapović), riješio nam je i taj problem i prihvatio našu ekipu taj problematični dan.

P U T O V A NJ E
Polazak iz Osijeka do Zagreba vlakom protekao je ok, nije ga omelo niti uobičajeno Karalićevo kašnjenje od 15 minuta, niti kašnjenje vlaka od 4o minuta, te smo aerodromskim busom od željezničkog kolodvora do Plesa stigli točno toliko na vrijeme da čekiramo prtljagu i ‘utrpamo’ se u mali avionček koji će nas odvesti do Pariškog aerodroma Charles de Gaulle, gdje smo 4 slobodna sata proveli u šopingu, kartanju i kompjutorskim igricama. U 13,4o naš Boeing 777 poletio je put Montreala, za koji nam je trebalo 7 sati i 2o minuta, iako smo na odredište – aerodrom Trudeau, stigli u 15,oo sati. Dakle, malo edukacije, vremenska razlika je 6 sati.

M O N T R E A L
Ekipa domaćina hrvatske katoličke misije iz Montreala, na čelu sa gospođom Gabrielom Arapović, dočekala nas je i odvela u njihovu župnu crkvu, gdje su nas, onako umorne i gladne, sjajno ugostili, podijelili po kućama, te uveče poveli u razgledanje grada. Ostaje u pamćenju velebna građevina crkve sv. Josipa, druge po veličini u svijetu, ali cijeli grad je sjajan, nešto što treba vidjeti, a ne samo vjerovati našem izvještaju.

Poslije dugo očekivanog sna na svježem Montrealskom zraku, okupljanje i oproštaj od naših sjajnih domaćina bilo je zakazano za 13 sati, kada je bus iz Quebeca stigao po nas.

Žao nam je što, u nedostatku ‘teških’ instrumenata nismo održali koncert zahvale domaćinu, ali smo im, za uspomenu, podijelili naš CD uradak.
Ovu sjajnu epizodu iz Montreala nikada nećemo zaboraviti, pa ovim putem zahvaljujemo našim domaćinima:

Gabriela, Miro Arapović
Kristina, Marko Turudić
Danijela, Marko Petković
Ana, Eugenio Rogić-Žuniga
Eva,Rudolf Komšić
Zdenka, Mladen Baljak
Fra Jozo Grubišić
Jolita, Zlatko Antolčić
Tatjana ,Franjo Komšić
Marjana, Drago Komšić
Patricia, John Rogić

Moja osobna zahvala ide obitelji Komšić (Eva I Rudolf), kod koje smo se osjećali kao najvažniji VIP gosti, I nadam se da ćemo to gostoprimstvo, prije svega, toplinu, biti u prilici nekada uzvratiti. Prije odlaska za Quebec, stigli su ‘teški instrumenti’ iz Toronta (535 km udaljenog od Quebeca), u automobilu već spominjanog dobrotvora, prof. muzike Marka Špišića. Udaljenost između Montreala i Quebeca je oko 25o km, a vožnja busom trajala je nepuna 3 sata.

Q U E B E C
Samo mjesto broji oko 7oo tisuća duša, i priča je za sebe. Ako se Hrvatska ponosi Dubrovnikom, isti status ima ovaj grad, ako ne u cijeloj Kanadi, onda bar u francuskom dijelu. Ova podjela ima političke konotacije, i kako ne bi koga povrijedili, spomenuti ćemo samo da je Engleska, nakon dugotrajne borbe, ‘oduzela’ Francuskoj Quebec 1859. godine. U tom dijelu Kanade još uvijek je aktivan francuski jezik, stariji stanovnici ne žele, a mlađi, samo kada moraju ( ako su trgovina i turizam u pitanju), govore engleski. Na tablicama automobila (kojih samo u Quebecu nema sa prednje strane), možete pročitati tekst koji možemo prevesti: ne smijemo zaboraviti. Nevjerojatna memorija!

Stanovništvo je pretežno katoličke vjeroispovjesti (kaliko smo primijetili, baš je ne prakticiraju previše iako su prekrasno uređene crkve nesrazmjerno velike ), a tu i tamo može se vidjeti pokoje anglikansko crkveno zdanje.

Arhitektura, jednostavno, oduševljava. Na našim fotografijama možete vidjeti preslikane ulice Pariza iz 19. vijeka, sa savršeno uređenim fasadama, te zelenilo od kojega jednostavno ‘zabole oči’. Moderni dio Quebeca, opet, podsjeća da smo na Američkom kontinentu.

Čistoća na gradskim ulicama zahtijeva od nas da se ponašamo u skladu sa okolinom.

Tisuće i tisuće turista sa dubokim džepovima iz cijeloga svijeta (što smo primijetili po boji kože i brojnim jezicima kojih smo se naslušali) svakodnevno hrle uredno popločenim ulicama, a brojni turistički brodovi naviru rijekom St. Lawrence iz oba pravca.

Cijene profiliraju turiste, jer, ne nadajte se da ćete pojesti jedan sitni kolačić, ili popiti kavu ili čaj ispod 4-5 dolara (2o-25 kuna).

Wireless je dostupan gotovo svagdje, pa smo na notebooku imali priliku pratiti sve važnije sportske događaje u Hrvatskoj i svijetu.

U razgovoru sa domaćim stanovništvom, prije svega prof. Claude Richardom, čovjekom koji nevjerojatno liči na GANDALFA iz Gospodara prstenova ( i radi toga nam je bio najsimpatičniji domaćin), koji nas je, by the way, ugostio na večeri u svojoj privatnoj kući, te gospođom Helene Taillon iz organizacionog odbora, saznali smo da je stopa kriminala u Quebecu nesrazmjerno malena u odnosu na veličinu grada. Alkohol je potpuno zabranjen na otvorenima prostorima, a pušenje u zatvorenim. Policajca ne vidite nigdje, ali ako nešto ‘zakuhate’, budite sigurni da će se stvoriti niotkuda, ako treba i na biciklu, u što smo se jedne večeri osobno uvjerili.

U N I V E R S I T E L A V A L
Ogromno sveučilište sa 45ooo aktivnih studenata, te oko 25oo profesora i predavača, 3o modernih zgrada, povezanih podzemnim hodnicima (ne zaboravimo da temperatura zimi pada i do -3o stupnjeva). U jednoj od tih zgrada domaćin je smjestio sve izvođače i goste tijekom svih 1o dana festivala. Susjedi na ‘našem’ drugom katu bili su članovi orkestara iz Španjolske (sa čijim djevojkama su učenici naše škole ostvarili ‘najbliskije’ kontakte), Kine (ništa manje), te Francuske. Hodnik u kojemu su ujedinjene 4 kulture ličio je na pravu košnicu, jer djeci jezik nije predstavljao nikakav problem (naš Vjeko upućivao je jednu lijepu Kineskinju u tajne sviranja brača, na mješavini hrvatskog, kineskog i engleskog jezika).

Dvokrevetne sobe zadovoljavaju visoke studentske standarde, a prehrana u restoranu bila je raznolika i obilna, iako smo prije puta upozoreni na vrstu ishrane koja nam nije bliska, što se, na sreću, nije ostvarilo.

K O N C E R T I
Svečani koncert otvorenja održan je 14.o8. u 19,3o sati u reprezentativnoj koncertnoj dvorani PALAISE MONTCALM. Svaki orkestar imao je zadatak predstaviti se sa 15 minuta atraktivnog programa. Naš dirigent Slaven odlučio se za 3 vrlo uvježbane kompozicije: Serenada u G duru (mala noćna muzika) W.A.Mozarta, Valcer cvijeća, P.I.Čajkovskog, te dinamični Ples sa sabljama Arama Hačaturiama. Ogroman pljesak brojne publike pokazao je da je tambura vrlo upotrebljiv i interesantan instrument, dostojan ovakvih dvorana i festivala. Na ovom prvom koncertu stekli smo simpatije domaćina, koje su nas pratile tijekom cijelog festivala.

15.o8. u 19,3o u crkvi St Albert le Grand održali smo zajednički koncert(po 45 minuta programa) sa orkestrom iz Valencije (Španjolska). Repertoar su nam činile koncertne kompozicije naših autora pisane za tamburaški orkestar, te transkripcije klasičnih autora.

Sličan program dali smo 16.o8. u crkvi St. Charles Garnier, ovaj puta sa orkestrom iz Lyona (Francuska), te 17.o8.u crkvi de Giffard, opet sa Španjolskim orkestrom.

Ogromni crkveni prostori, puno publike i sjajna akustika, dali su ovim koncertima posebnu draž i vrijednost. Orkestar je, na moje osobno zadovoljstvo, izuzev 16.o8., kada su ‘ratnici’ bili umorni, djelovao razigrano, uvježbano, a ritmičke i dinamičke fraze bile su uvježbane gotovo do savršenstva, zahvaljujući upornom i ‘dosadnom’ dirigentu Slavenu Batoreku. Aplauzi brojne publike, te usmena priznanja struke daju nam za pravo da se ponosimo što smo upali u ovo društvo sjajnih glazbenika, i što smo imali prilike nastupati pred brojnom sofisticiranom publikom.

17. i 18.o8. naš orkestar je dobio dva slobodna dana, koje smo iskoristili za shoping, te izlet na jezero i slapove Montmorency, visoke 83 metara. Ne mogu se oteti dojmu da su naša Plitvička jezera prava ljepotica prema ovome, ali, Kanađani su i od ovoga što imaju napravili pravu turističku atrakciju.

19.o8. u 19,3o, opet u koncertnoj dvorani Palais Montcalm, svi orkestri su održali završni koncert, za koje je Slaven pripremio: Slavonsku rapsodiju J.Njikoša, Labuđe jezero, scena 1o, P.I.Čajkovskog, Komm Zigany iz operete Grofica Marica, E.Kalmana, te atraktivni Mađarski ples broj 5, koji smo izveli u suradnji sa Španjoljcima. Zatim smo poslušali fuzije Američkog i Njemačkog, te Kineskog i Njemačkog orkestra. Ogromna scena je dozvoljavala u jednom trenutku 13o simfoničara na sceni. Poslije izvedene himne festivala, dodijeljena su priznanja svim predstavnicima orkestara. Nezaboravna scena!

Noć poslije završnog koncerta bila je noć zajedničkog druženja i nespavanja, pa se pisac ovoga teksta nije puno sekirao, nego je podigao granicu tolerancije i zažmirio na ono što je do tada zabranjivao.

P O V R A T A K U H R V A T S K U
U nedjelju, 2o.o8. u 1o sati bili smo spremni za povratak. Ispred našeg paviljona čekali smo oko pola sata naš bus (ha, i Kanađani nekada kasne), i poslije dugotrajnog opraštanja sa organizatorima, te članovima drugih orkestara, krenuli put aerodroma Trudeau u Montrealu. Tamo nas je dočekala, već spomenuta, Jeanne Valetić, i preuzela posuđene instrumente. Za kavu, nažalost, nismo imali vremena, jer je slijedilo čekiranje prtljage, te pripreme za let prema Parizu. U 18,oo sati krenuli smo, opet Boeingom 777, vozili se na visini od 1o ooo m, brzinom od cca 1ooo km, na temperaturi od -5o stupnjeva. Posluga u avionu bila je vrlo korektna (iako sa više stjuarda nego stjuardesa), obroci vrlo interesantni, a vrijeme vožnje prekratili smo ili slušanjem glazbe, ili gledanjem filma ili igranjem igrica na displayu prednjeg sjedišta. Oko 6 sati ujutro sletjeli smo opet na Charles de Gaulle, i poslije malo vožnje između terminala 2E – 2F – 2E, morali proći rigoroznu carinsku kontrolu. Nije ni čudno da smo bili sumnjihvih faca poslije dvije neprospavane noći.

Tri sata pauze iskoristili smo za najpopularnije discipline ove turneje: belot i shoping, te oko 1o sati sjeli u mali avionček koji nas je sretno oko 11,45 vratio na Pleso.

Aerodromskim busom stigli smo do željezničke stanice, gdje smo u 12,57 ‘ulovili’ putnički vlak za Osijek. Interesantno je da je ta vožnja (na plus 5o stupnjeva, što baš i nije neki kompliment Hrvatskim željeznicama) trajala jednako kao ona od Montreala do Pariza.

Bilo kako bilo, oko 18,4o pred očima nam se pojavila tabla OSIJEK, a nestrpljivi roditelji preplavili su parking u očekivanju svojih umornih junaka.

Što reći na kraju? Turneja koja se događa jednom u životu. I zbog sjajne organizacije, nezaboravnih nastupa, domaćina Kanađana koji nisu bili poslovno ‘cool’ kakve smo predrasude o njima imali, zbog ljepote gradova koje smo posjetili, te zbog naših ljudi koji su nam pomogli oko instrumenata i prijema.

Tko je sve putovao u ime škole Batorek?

Orkestar su činili: bisernice – Ivan Rendulić, Lora Jularić, Marin Đukelić, bračevi: Vjekoslav Gregić, Hrvoje Karalić, Tihomir Ranogajec, Matija Rakitić, Ilija Stipić, Josip Ileš, Dino Spaić, Dinko Glavaš, Igor Devald, Ivan Budrovac, Marko Mikolaš, Dario Jančik, Josipa Vukovski, Silvio Krstanović, i Tomislav Vidaković, čela: Dario Harkanovac i Davor Mihaljević, bugarije: Mia Dimšić. Maja Batorek i Dora Knežević, te berde: Nataša Stojčević i Božidar Grgić. Dirigent je bio Slaven Batorek, a prevoditeljica Keti Kamenar. Vođa puta bila je Franka Batorek, a njena siva eminencija, pisac ovoga teksta, Franjo Batorek.

Ostaje nam na kraju zahvaliti svima koji su sudjelovali u materijalnoj logistici: Grad Osijek i gradonačelnik Krešimir Bubalo, Vodovod doo Osijek, Allianz osiguranje Osijek, Zavod za zaštitu na radu Osijek, Turistička zajednica grada Osijeka, Volks bank Osijek, Tržnice doo Osijek, ŠKZ Zarka Darda, te Wustenrot Osijek. Njima od srca hvala. Neka znaju da je njihovom pomoću kvalitetno prezentiran grad Osijek, republika Hrvatska, te tambura kao naš tradicionalni instrument, a škola Batorek je svojim ponašanjem i kvalitetnim programom ostavila vrlo povoljne utiske na ovome festivalu.

Zahvaljujemo našim novim prijateljima i dobrotvorima – Jeanne Valetić, Marku Špišiću, Željku Jerganu, te Boži Potočniku na pomoći oko posudbe artiljerije – berdi i čela.

Zahvaljujemo našim domaćinima iz Hrvatske katoličke misije Montreal – Fra Jozi Grubišiću, Gabriali Arapović, i svima onima koji su ugostili naše tamburaše, te obitelji Kanisek na prekrasnom poslijepodnevu.

Posebna zahvala ide na račun naše prevoditeljice, gospođe Keti Kamenar, koja je svojim šarmom i komunikativnošću oduševila domaćine, a nama bila 24 sata dnevno na dispoziciji, i rješavala sve naše tekuće probleme.

Djeci pohvala za sjajno izveden program i, uz sitne izuzetke, za korektno ponašanje (Bože dragi, nitko nije savršen), i poželimo si još puno, puno ovakvih turneja.

© 2017. Tamburaška škola Batorek